Atomsko sklonište is a band from Pula, Croatia.

The band (whose name means "Atomic Shelter" in Croatian) was founded in 1977. The name comes from the 1968 anti-war play by Boško Obradović, a poet who would later supply the band with lyrics. The band in the early phase was a rather peculiar combination of what band members described as punk music and hippie lyrics. Due to their peculiar lyrics, the band never gained as much popularity as Prljavo Kazalište or Azra, but it remained a favourite among some critics and had a small but dedicated following.

The band, which survived the death of their long-time vocalist Sergio Blažić - Đoser in 1987, was active until 1992. True to their pacifism, the band members appeared on Zaječar Guitar festival in August 1991, being one of few Croatian artists to appear in Serbia in a time when war raged in their native country. Afterwards, the band occasionally reunited for special events. The band played at the Belgrade Beer Fest of 2006.

----------------------------

Pulski sastav Atomsko Sklonište je jedna od najznačajnijih grupa svoga vremena, a njegova istorija predstavlja možda najkompleksniju i najupečatljiviju priču ispričanu na ex-yu rock prostorima.
Bruno Langer je rođen 21.08.1949. u Rijeci. Jedan kratki dio djetinjstva provodi u Zagrebu, a onda se trajno veže za Istru i Pulu. Sa dvanaest godina počinje trenirati boks, u generaciji budućeg svjetskog prvaka Mate Parlova. 1965. godine Langer je trebao ići na državno prvenstvo (boksovao je u srednjoj kategoriji), ali je te večeri odustao od odlaska na voz, i umjesto bokserskih rukavica definitivno se odlučuje za gitaru. U četrnaestoj godini je, kao poklon od prijatelja, dobio svoju prvu gitaru, sa samo dvije žice. Njegova prva bas gitara bila je kućna majstorija Dinka Bjažića, pulskog muzičara koji mu je i otkrio svijet električnih instrumenata i bio njegov učitelj gitare. Bjažić i njegov sastav Beat Stones su predstavljali pionire pulskog rock'n'rolla, a ostali su upamćeni i po nastupima po Italiji, šte je tada predstavljao veliki uspjeh. Bjažić je 1964. godine bio u potrazi za basistom, pa mu je Branko Umković (bubnjar i pulski "kralj pjevanja") doveo Langera, iako ovaj nije ni znao da svira bas. Na vratima ih je dočekao Bjažić sa nožem u ruci i velikim komadom drveta. Upravo je pravio bas gitaru, a nije mu bilo teško ni podučavati Brunu svirati bas, počevši od najosnovnijih stvari. Iz te saradnje će se roditi Langerov prvi zvanični bend - Fantomi, mada je i prije toga (1963) bio u bendu pod imenom Apaši, ali nisu javno nastupali jer je to bilo teško izvodljivo u situaciji kad nisu ni imali prave instrumente. Sa Fantomima bilježi svoj prvi javni nastup 02.05.1965. godine. Ipak Fantomi ne traju dugo, pa iste godine Langer postaje basista sastava Logaritmi, u vrijeme kada u Puli djeluje "rivalski" sastav Sateliti, što je izazvalo pravu podjelu među ljubiteljima rock'n'rolla u Puli. Čak je izbio i skandal koji je šokirao gradsku javnost nakon lokalne gitarijade u kinu "Pula" 1965. godine, kada su različite strane publike voćem i povrćem gađale "suparnički" bend na bini. Ispočetka im se repertoar zasnivao na Shadows-ima, što je bilo prikladno jer nisu imali mikrofone pa su mogli da sviraju samo instrumentale. Nabavkom mikrofona i snažnog razglasa od cijelih 15 W uglavnom su svirali Rolling Stones-e (Beatles-i su bili "preušminkani" za njihov ukus, a bilo je malo i preteško pjevati višeglasje). Nakon što Logaritmi prestaju sa radom, 1968. godine nastaje Hush, ključni bend reproduktivnog perioda r'n'r-a u Puli i preteča Atomskog Skloništa. Bruno Langer je svirao bas, Dragan Gužvan gitaru, Saša Dadić bubnjeve, a Branko Umković je pjevao. 1972. godine u Hush dolazi Sergio Blažić (rođen 08.04.1951.), koji je prvo svirao bubnjeve, a kasnije paralelno pjevao sa Brankom. Iste godine Umković se seli u Split i Blažić postaje vokalni solista. Međutim kao i ostali reproduktivni bendovi, ni Hush nije zabilježio značajan uspjeh mada su predstavljali veliku atrakciju u Puli. Langer se 1974. godine priključuje koparskoj grupi Bumerang koja djeluje od 1970. godine i koja je do tad objavila jedan autorski singl. Veliki uspjeh do tada su postigli nastupajući kao predgrupa legendarnom engleskom sastavu Status Quo na njihovoj jugoslovenskoj turneji, a najzanimljiviji detalj se desio na beogradskom koncertu kada su se članovi dvije grupe međusobno potukli. Momci iz Status Quo su bili bijesni iz razloga što se publika i previše oduševila svirkom relativno nepoznatog slovenačkog sastava, a naročito njihovom obradom teme "Marš Na Drinu". Nakon dolaska Langera uslijedio je treći uzastopni nastup na Boom festivalu u hali Tivoli u Ljubljani, a sa tog koncerta ostao je sačuvan snimak žive izvedbe pjesme "Koji Ti Je Vrag" koji je snimljen na albumu "Boom 74". Kasnije se Bumerangu, na nagovor Brune Langera, priključuje i Sergio Blažić, te grupa jedno vrijeme nastupa u zastrašujućoj postavi: Blažić, Langer, Vedran Božić, Pavel Kavec, Tihomir Pop-Asanović i Zlatko Klun (osnivač i jedini originalni član). Bumerang prestaje sa radom u jesen 1976. (između ostalog i zbog toga što su muzičari bili iz različitih gradova a tek dvije godine kasnije Zlatko Klun će obnoviti rad grupe). U međuvremenu muzičari iz Bumeranga su završili u našim legendarnim bendovima: Time (Božić), Oko (Kavec, Klun), September (Asanović). Blažić i Langer se vraćaju u Pulu, i u poznu jesen 1976. na pulskom šetalištu njih dvojica uspostavljaju kontakt sa pulskim pjesnikom Boškom B. Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama bavio režijom i organizovanjem različitih umjetničkih manifestacija. Još 1968. godine on je režirao predstavu pod nazivom "Atomsko Sklonište" koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom kazalištu, a bazirana je na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane nekim njegovim pjesmama. Obradović pristaje na saradnju i obećava da će im dati svoje tekstove.To se dešava 26.02.1977. koji se uzima kao datum zvaničnog nastanka Atomskog Skloništa, kada je Boško ispred kafane "Jadran" donio fasciklu sa pjesmama i predložio muzičarima kompletan koncept rock grupe koja bi ne samo stvarala muziku na osnovu njegovih tekstova, već i nosila široki multimedijalni pristup baziran na takvoj vrsti tekstova. Već po njegovoj pjesničkoj orijentaciji mogao se naslutiti i pravac kojim će se kretati umjetnički izraz Atomskog Skloništa koji će u našoj muzici predstavljati nešto posve novo i neuobičajeno. Mada ni po žestini muzike nije bilo mnogo bendova u SFRJ koji bi se s njima mogli usporediti, potpuno nov pristup donijeli su svojim multimedijalnim projektom: tekstovima, scenskom pojavom te umjetničkim fotografijama kojima su se predstavljali javnosti. Na koncertima su nastupali okruženi bodiljikavom žicom, u isparanoj odjeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana (kao simbolima zaštite). Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na bini, simbolizovao otuđenog čovjeka, van vremena i prostora. Sa koferom pored njega izgledao je kao neki prognanik sa planete. Niko od članova grupe ništa nije govorio tokom koncerata, nije bilo najava pjesama, zahvaljivanja publici... U cijeli koncept stvaralaštva grupe u početnoj fazi djelovanja biće uključeno oko 20 stalnih saradnika iz različitih segmenata djelovanja (slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film). Za naziv grupe članovi su imali nekoliko prijedloga (koje je bolje i ne pominjati) ali ih je Obradović ipak ubijedio da je Atomsko Sklonište najadekvatnije ime. Pored Obradovića koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (vokalni solista), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Iz čisto marketinških razloga proglašavaju se punk grupom iako nisu ni znali šta je to punk. Ipak time su uspjeli da zainteresuju javnost. U ljeto 1977. često nastupaju u Puli, ali Puljani ih ne primaju dobro. U njima se zbog toga javlja razočaranje, ali i pozitivan inat. Krajem sezone na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili širem rock'n'roll auditorijumu, bio je na Boom festivalu u Novom Sadu, krajem 1977.

Atomci uporno vježbaju u Puli (na različitim lokacijama: garaže, štale, auto-kampovi, kulturno-umjetnička društva...). Nešto kasnije sa većim uspjehom nastupaju u omladinskom domu Uljanik i odlučuju da umjesto značajnije organizacije koncerata svoje snage usmjere na snimanje prve ploče. Sklonište doživljava još jedno u nizu razočaranja kada ih odbijaju dvije tada najveće diskografske kuće, zagrebačkim Jugoton (čija će ih komisija odbacivati čak 6 puta) i beogradski PGP RTB. Kao spas pojavljuje se RTV Ljubljana sa kojom potpisuju ekskluzivni ugovor. Album prvenac (na kome su se predstavili pojačani Rudolfom Grumom koji je pjevao prateće vokale) snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u martu 1978. (u vrijeme kad nijedan član Atomskog Skloništa nije imao gramofon!!!). Uz prve abume Time-a i Drugog Načina, to je jedan od najupečatljivijih prvenaca ex yu rocka. Atomci su krenuli žestoko: muzika je klasični hard rok, a jedna su od rijetkih grupa koja nije koketirala sa narodnim melosom. Dominiraju hard rock rifovi, sa upečatljivim klavijaturama, zadivljujućim vokalom i čvrstom produkcijom. Album je zaprepastio kritičare svojim neobičnim konceptom i drugačijim pogledom na svijet. Tekstovi su bili nešto što tada (a ni kasnije) nije postojalo na ovim prostorima. Tekstopisac Boško Obradović je na prvom albumu ponudio mnoštvo potresnih i kataklizmičkih stihova. Za razliku od drugih grupa, koje su velikom većinom nudile ljubavne tekstove, Obradović je u svojim tekstovima obrađivao socijalne, političke i antiratne teme. I to na sebi svojstven način. Na prvom albumu dominiraju proročanski tekstovi kojima su glavne teme ratovanja, nekontrolisani razvitak civilizacije, loše stanje u društvu i sl. Zatečeni kritičari rock muzike su oštro napali orijentaciju grupe, osuđujući Atomce da su nepotrebno i prekomjerno opterećeni svojim konceptom. I nastaviće tako da kritikuju Atomce i narednih godina. Tekstove nazivaju "banalnim" i "plitkim", ideje Skloništa im se čine nejasnim i nedorečenim. Često su tekstove nazivali besmislenim i smješnim. Očigledno, u to vrijeme riječi rat, rušenje, droga, neuroza, panika, psihoza, racija, ..." su se činile suviše dalekim i neshvatljivim za rock'n'roll umjetnost na našim prostorima. Petnaestak godina kasnije na Balkanu će sve biti drugačije, i ono o čemu je Boško Obradović pjevao postalo je stvarnost, nažalost veoma surova. Time su kritičari započeli pravi "rat" protiv Atomskog Skloništa koji će sa promjenljivom žestinom trajati narednih desetak godina. Atomci odgovaraju na to žestoko, i koriste svaku priliku da i oni pređu u napad razračunavajući se sa kritičarima. U tome su naravno glavne uloge imali Boško Obradović i Bruno Langer.
Kao hitovi sa prvog albuma izdvojiće se nekoliko pjesama. Prije svih hard rock numere : "Kinematograf Našeg Djetinjstva", "Tko Će Tad Na Zgarištu Reći", potresna priča "Saznao Sam Dijagnozu" te "Pomorac Sam Majko", muzički sigurno najimpresivnija sa snažnim gitarskim rifovima i izuzetnim solom na klavijaturama. Tekstualno najupečatljivija (pored recitacije "Od Rata Do Rata") je nezvanična himna grupe : "Ne Cvikaj Generacijo", sa interesantnim dječijim horom u refrenu.
Pored zapaženijih numera tu su još i "Umro Je Najveći Mrav" koja nam donosi sporiji tempo i laganiju muziku sa predivnim gitarskim uvodom, te snažan tekst o moralnim problemima u društvu. Predivna "Poslednji Let Boinga 707" (sa odličnim uvodom na bas gitari) daje zaokret ka ljubavnoj temi i dotiče se hipi ideologije. "Otmica Naše Ljubavi" je još jedna žestoka hard rock numera, dok album zatvara melanholična "Nek Vam Je Sa Srećom". Sve tekstove je napisao Obradović dok su muziku Skloništa pisali Blažić, Gužvan i Langer. Dok Gužvan komponuje samostalno, Blažić i Langer rade zajednički, u duetu. Read more on Last.fm. User-contributed text is available under the Creative Commons By-SA License; additional terms may apply.